Emjay

Zadovoljstvo je moje...

17.11.2011.

Posvecen trenu

Ko opsjena su ulomci ovi papira, krzavog, ubogog, necitanog, ostavljenog da tinja s vremenom. Samo nas knjiga utisaka moze spasiti da ostanemo pribrani i da ne propadnemo kroz podrume u kojima ni stepenice nisu kao sto su bile nekad, ciste. Ma koliko god vasih rukopisa ima i molitva za onom gore, ne mogu zaustaviti crva da drvo pregrize. Hodnicima na L, ili prolazima na U, necu reci da znam kuda idem, kad je nevazno. Nakon svega iscitanog, iako lazem jer sve nisam procitao, ne mogah, samo kazem idi. Naduta je istina na pragu spokoja i sad me priziva da je smislim kao da mi je sve, ne zelim to. Police proslosti ne grle me, pobacane slike historije nije ono sto sam naucio da ljubim. Samo mucno jednom pogledam u pravcu prema prozoru, pram stidu i zastanem, a misli zele dalje da bjeze. I tamo na kraju nema svjetlosti osim bijelog zida, ili su me lagali pa sam prenio sebi. U mirisu donjeg doma ne sanjam nista, nit zelim sanjati. Provlacim se uskim rovovima hramova pisane rijeci i nisam uspio naci ono sto zelim. Samo jos cekam da se vratim istim putem gore i ne gledam iza sebe, tamo nema nista vrijedno pomena. I gore opet sve isto, sama nada se u crno zavila, i moli me da je pustim nakratko na miru. Dosadan sam joj. Samo na tren zastanem da pogledam šta je to što pleše oko mene, a ja nisam svjestan te okorjele teme. Eto tu je kao bolje, a ono samo zvukova je vise pa ti se cini da si dosao u svijet novi, ustvari samo su glasniji glasovi. I onda cekas, cekas u redu za osnovnu zelju. Zelju da napokon vec odes od toga. I pitas se koliko vec moras da platis samo da bi se spasio. Ni oni ne znaju koja je cijena srece njihove, pa kako da ti vesla prava podaju. Izlazis mislec da si sve vec vidio, osjetio, mirisao, a ni kap krv ti vidio nisi. Dugim koridorom se vracam na zrak. Hladni zrak mladosti moje.

16.10.2011.

Isto je

Ko si ti ?

Jesi li s grane jabuka il gorsko cvijece?

Ili si dosla da pobjegnes s vjetrom il te jugo dovukao tek onako da mi ugrijes zemlju?

Kuda si lutala u crvenim cipelicama u prici o kraljevicu i zlacanoj djevojcici?

Pricam ti pricu...trebao bih poceti s dijalogom.

On: nisam mogao da gledam prema tebi kad si se okrenula kao da zauvijek ides...

Ona: sutila sam u sebi molec da ce me sila duha vratiti tebi..

On: zastao sam, dah leden, presjek tvoj...

Ona: drzala sam dugme i molila se dugo.

On: Bezbroj puta vracam film o nama, neprekidno grijes mi krv.

Ona: a ja postala sam jedina uloga od kada si bacio snjieg u lice toplo...

On: i tako godina za godinom prolazi...isto je

24.08.2011.

Važno je

Ostajem do kasno u noć ne bi li uhvatio trenutak stvaranja jutra. A onda opet shvatiš, ne isplati se biti jedini. Previše te potroši čekanje uzaludno. Sve je to samo iznova, na pokretnoj traci se ponavljaju zarezi. Koliko god ih vidio i dočekao, ostaće sjeta za neupražnjenim sjedištima sreće. I tako shvatim da ne volim glasne note u noći kada se kače po meni. Onda bolje je da šutim i poklopim uši. Drago mi bude kad ne uđe mrav sumnje u moj mir. Ma budem presretan kad ponekad naiđem na noćno olakšanje u vidu mudrosti tonova jednog crnoputog genija. Pomaže da shvatiš da je genijalnost ustvari tako jednostavna, obojena velom čistoće. Moglo bi se reći da je jedino bitno biti iskren prema sebi pa će te svijet shvatit. Ili ne. Ne znam još puno toga. Pokušavam da naučim slovaricu razumjevanja. Možda i koju mudrost osvojim svojim umom pa ju onako strastveno kažem svijetu. Kao da sam izmislio točak pa sad se kotrljaju kola s ljudima prema naprijed, a nije baš tako. Više su čiste emocije kojima nekad ne želim da upravljam svjesno. Ne vjerujem da je previše važno za druge, koliko je za mene i moju dušu u samoći. Prosto da obojim papir svojim mastilom srca, da ga malo usrećim. I da, ne smijem kvariti ovaj pojam u vremenu kad svi žele da sklope oči i krenu u onaj tamo svijet realno uspavani. Ne, ne smijem ja buljiti u oči koje ne gledaju, ko zna šta bi pomislile. Samo sam vjerovatno htio pomoć od očiju tih, ali ne onu pomoć za koju se otimaju mnogi. Pomozi mi, poslušaj me šta ti pričam. Nećeš se pokajati kad me sa bocom punom zlatnika sretneš. Putovala je preko nekoliko okeana.I kad jedan ton utihne pojaviće se drugi, toliko željeni, toliko čekani, da ispuni svoj milozvuk. I tako ti mali i veliki ljudi vrzmaju se svuda okolo u nadi da će i oni biti shvaćeni, a mnogi ne znaju da već jesu. Spojiio sam nespojivo pa mi se riječi same poredaše na hartiji, okrenuh se na tren, stadoh i pročitah: "Nije toliko važno koliko ljudi si sreo, nego kakve si veze s njima gajio."

08.08.2011.

The Time

Remember The nights my love? We were perfect, the moment was perfect and we have stopped the clock with our love. Never forget that. I will love that moment forever. For those days yet to come, I will sing the song with my red lips. You made them silky and every day I just feel it. Can we touch each other if we know that it will be our last time together. Last, but eternal sign. It seems just like incredible. It happened once but it feels like twice. And twice is always. It smelled like heavenly flowers, your body slowly inhaled me. I was a little bird on your hands, melting on you. Sounds and melodies took me immediately so strong and I made my heart fire red. Love me and never stop like that nights made just for us. Destiny have spoken all by itself and I could not forget the way you loved me. Endlessly.

29.07.2011.

Prolazimo...

Prođeš pored mene, kao pahulja se istopiš na mojoj tankoj koži. Žmarci me prođu kad tako savršeno skrojena nestaneš, a ne prođeš u dušu moju. Otmu mi te tako mladu, tako neprobanu, tako nevinu. A ja satima bih čekao samo da ponoviš onaj pokušaj da me zadržiš kraj sebe. Rukama mi kazuješ da me voliš, riječi su sada suvišno grube. Paraju zrak gusti. Pretiho je u sobi našoj. Žao mi je, ovdje nema ništa drugo sem vječnosti. Ti tamo, ja ovamo, krajevima udaljeni, metaforom obavijeni, gledamo se i sudimo jedno drugom. Bezbroj puta sam pokušao uvesti nova lica u polja po kojima hodi moje biće. Previše je tuga računala na tebe. Sjedim i ćutim dok otkucaji bježe od mene, vremenu se nadam. Molim te izbriši me iz sebe jer nisam zaslužio bolje. I kada preko jednog jedinog mosta prelazimo u isto vrijeme, ti na jednu, a ja na drugu stranu, ne tražimo oči, ptice lete daleko od nas, voda nas ne čeka, a most ne podrhtava. Mirno je, kao da nikom nije važno. Nikom osim starom prosjaku tamo na mjestu gdje se spajaju putevi naši, gdje smo najbliži, on zna da nije zaspala jesen. Jedna kap u moru je nastala i zauvijek tu i ostala. Odlazim, ne okrećem se, ispred mene sve miriše. Pjevušim neku novu da mi dan bijeli začara. I ljudi kad me vide znaju da samo jednom sam takao izvor života. Nije to teret, to je bogatstvo kojim sam obdaren. Nije to bol, to sam ja sanjao samo. I kad se probudim jednog dana znaću da je moje ime sreća bila. Nisam pogriješio. I sve bih ponovo isto. Ljubio. Živio.

29.07.2011.

Ljepše..


Kako samo vi niste važni
ni tragom, ni glasom
samo mi se smjenjujete
mislite da ja marim
al ljepši je prirode šum.

Smješno je kad vičete
rađate nemir u meni
da probudite žar
ma briga me za to
ljepša je duša ta.

Stalno nešto slušam
misli vam nisu čiste
jezici prljavi
a meni svejedno je
ljepši je dodir moj.

Samo nastavite
mrziti sebe
drugima paliti dom
nećete uspjeti u naumu svom
jer moje biće ljepše je od tog.

I kad sud progovori
a svijeća se upali
jedno će nastaviti
ljubav moja pobjediti
jer ljepša je od svega stvorenog.

23.07.2011.

Moja


U nemir satjeran nenadano
već dvije godine čekajući
sanjam te
da, ti postojiš tamo negdje
ne tako daleko, od mene.

Preko puta rijeke dišeš
sama, s udvaračima
i da, jesi tiha kao noć,
al burna je ljubav tvoja
što me krasi čudno.

Istina je tako bitna
da ni vidio te nisam
a dodirnuo milion puta jako
taj dodir veći od mene samog
samo moj
i ne dam ti da odeš.

Jesmo li našli sebe
ljubavi moja bijela
i mogu li računati
na tebe
da moja si već dugo
cijela.

01.07.2011.

Zlatne niti

I kad slučajno te nađem, a ta slučajnost se zove sudbina, pozvaću te u svoje odaje da više ne lutam. Postajem ti sjena zbivanja u drugome svijetu, ne znaš me, a sanjaš me, da li je to šteta. Predložio sam da te pratim svojim riječima kad te ruke ljubit ne mogu, samo si šutjela i shvaćala. Ti me hrabrim činiš, da kažem da volim svijet, iako si nekad neprijatno zaljubljena bila u pogrešnoga, zar me ne vidiš ruke ti pružam. Ne bojim se prvi puta da volim, kaže mi anđeo da bolji sam čovjek sada kako prilazim nježno tebi. Osjetim iznutra to više nije samo puka želja, to je procvat. Na tren se smiješ blago pa opet sjeta odnese te na ono drugo mjesto, a tamo ti nije mjesto, vjeruj mi, priđi bliže slobodno, ne boj se mene. Ja stvorenja ne lažem. Šta to ima u meni pa ti dajem šansu, dajem oči da te gledaju i dok tvoj pogled nije moj, u daljine ode, ponekad nepovratno. Ne bih se vratio nazad jer nisam znao da mogu i više da grlim, da plačem od sreće, nisam znao, bio sam mali. Čudno je kako mnogi ljudi dotiću ti ramena dahom, ali samo se sjećaš onih čiji si dah na licu osjetio, ciju si mehkoću primio. Zadržavam da ti ne dam sve, ostavi mi malo mog mira da imam s kim da se družim ako slučajno ne budeš tu, blizu. Smij se i samo se smij meni, molim te daj mi tu sliku da gledam, ja ništa drugo neću. Mislim da moje pero neće presušiti, samo mi osmjeh daj. Dozvoli mi da u ovom dahu budem sretan. Sad je jasno zašto sam sudbinom odgajan. I kada odeš nakratko tek toliko da te poželim opet, znam da u sebi nosiš ove riječi, ovaj žig moj. Posijao sam u tebi zlato pa sad svako jutro oboji ti dan, a noć ti posvijetli da te ne bude strah. Sunce sam ti ostavio, ništa te grijat bolje neće, ne traži više od mene. I sumnje ću otjerati samo da sretnija budeš, samnom ti je lahko. To sam ja. Ptica od raja.

21.06.2011.

Samo jedno srce imaš

Ne razmeći se životom. Svojim možeš, no barem druge pusti na miru. Nisu zaslužili tvoje zlo da čuju. Tuga. Nikad nisi pogledala toplo osobu od srca i nježno predložila ljubav. Lažeš svjesno. Samo se vrtiš u krug i zamaraš one koji žele da žive, da dišu punim plućima. Petljaš drugima, a izgleda da petljaš samo svoj um. A ima i ih u muškom rodu. Neimenovani. Hodaju gradom svaki dan. Hormoni frcaju bez kontrole, ne kontrolišu se. Vrijeđaju. Pa zar misliš da možeš vječno druge s podsmjehom gledati i smijati se. Probaj spustitii glavu nekad zbog svojih riječi, zar te nije stid? Bio si niko i ništa, a sad hoćeš sve? Tako je lako uvidjeti da se srce smrzlo od pogrešnih pogleda, pogrešnih dodira, pogrešnih riječi, pogrešnih misli. Bezbroj puta uvjerih se u to. Nisu mi trebale oči sokolove da bih shvatio koliko odbojnosti nose u sebi. Plaču iznutra, a bijesom suze kite. Utovaraju u pluća svoja crni dim ružnog sjemena. Prijatelji? Ah da, prijatelj koji kaže da te gleda srčano i voli i predan ti je, a nije prijatelj. Nikad ne zastane s tobom da pogleda ono što ti gledaš, ono što ti voliš. Samo prođe i nemir ti stvara. Čuvaj se takvih. Uistinu, dato nam je svo vrijeme svijeta, pa opet mi žurimo. Žurimo da povrijedimo druge. Na kraju ispadne svjesno. Zašto? Misliš da je vrijedno biti najgori, pa opet odobren. Pečatom vremena odgojen i potvrđen od sviju. Nije uvijek to put. Nekad je put daleko od puteva koji su vidljivi. Možda je onaj koji se ne vidi najbolji put. I molim te, ko ti je dao za pravo da mi ne daš da se smijem? Ko si ti pa da nosim bjes u sebi stalno, samo da bih tvojoj sujeti ugodio? Ono što vidim na tebi samo mi stvara nemir, a onda još veći nemir. A da zgazim svoju sreću da bi ti sretno se pokazivala svijetu i mahala svojom lepezicom? Ne, ne. Nismo svi budale pa da tuđi kišobran nosimo, a ispod njega se ne vidimo. Niko nema pravo da ti uzme dušu, niko, pa ni ti sam sebi. To je tvoje, najvrijednije što imaš. Čuvaj dušu, smij se nebu, moli se srcem i pazi o čemu misliš. Stvaraj bolji svijet, jer to je samo tvoj svijet. I ničiji više. Jednom i nikad više.

02.06.2011.

Bonaca moje

Što sam te pustia u moje brode, o škopjat nogom tu prikrad, sad gledam kako galebovi mrvice nose, kada vide da plačem u more, svoje suze sam istopija. Jubavi moja maja, nedorečen ti mazim kapke od stakla, ispinit će vrijeme moje tvoga kruva soj. Čujem kako triba sad živit, no neću ja, bez tebe jubit snove, bez tebe plaćati more, sama noga kročit na vode mi kap. Uplovia sam u mirnu luku, bonaca mi dira duše mal, golica mi koljena vir. Koje su cine tebe smakle, udaljile od mene, koja su blaga odnjela jata, da mi ciknuto srce na poratu jada. Moran sam živit tako bidan, tako plačan, da vidaš samo rane da ti plaćam, ne bi me spasia ni špecija. Kakav tovar sam ja nosa, uz tebe takvu da mi vodi posa, iza tebe samo lijepe rusule vidim ostah. Skalama sam ti pjeva, skalama koje vode tebi, mazio sam jednu po jednu, ljubio grube riči, samo da preklopi, samo da izduram ovaj put. Da prostiš, molitva si moja, pretjeram kad vičem da te znam, svaki put mi nova dođeš, vešte ti ne poznam ove. Vrime je da te napustim noći, da ti budem ja po volji, da ti snivam nekog novog života. Možeš ti meni zamišat jednu juhu najljepšu, da napokon i ja živim život samo tu. Pa mi baciš jednu kosku samo najgoru, da mi prospeš dukat na vodu. Nisam te zamišlja kao ribu najveću, ali mi te duša sama primaknila, sam je muk. Dok sam trča tebi, ono moje malo srce jadno pade, šta ćeš s njim, ko cukar u kavu kad stavis, potone. Pred tebe sam pun kufer snova stavia, al nisi ključ imala, slago sam te da postoji. Bacila si ga, tama pojela, al ludo srce moje vratia ti. Baštard tvoj znala si. Nemrem ja više takav biti, moram se iskonu vratiti. Bjanka je ljubav moja. Jedan bot je osta i brime da nosim. Jedan jed i rizit na srcu.


Stariji postovi

Emjay
<< 11/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930